Globalno Zahlađenje

utorak, 22.04.2008.

Placebo

Jutros sam kao i uvijek krenuo na faks s bajkom. Mlado sunce me tol'ko veselilo da sam pjevušio najgluplju pjesmicu koje sam se mogao sjetiti posve razdragano vrteći pedale kroz Cvjetno naselje. Znao sam da će biti toplo, al' prohladni zrak nekako je previše mlatio mojom kratkom majčicom. Uf, nisam se opet valjda prerano ohrabrio?
Svake godine ista priča.. čovjek se taman ponada proljeću i malo razgoliti, razgoliti sukladno očekivanjima, i redovito nagrebe.
Slijedeći dan ujutro, čekajući u u redu u ljekarni preko puta studentskog doma, upijao sam one divne sterilne mirise u nabrekle i bolne nosnice, u glavu koja je tutnjala. Panično sam tražio neku ne raspadnutu maramicu među hrpama višestruko korištenih, ne bih li nekako zustavio bujicu izlučevina koja se spremala zarositi par kvadrata oko mene kroz kašalj koji me nadimao: "ah. ah..."
Glasno "IZVOLITE" presjekao je još jači "APĆIHAA!!!".
"Molim vas nešto za prehladu..." govorio sam brišući ruku od zaraznih tekućina spomenutim komadićima ".. glava me otkida, vidite kakvo mi je grlo, a nos nikako da stane...APĆIHAAA! Hmm, uf.. oprostite!"
" Za prehladu vam je najbolji Coldrex" rekla je plava prodavačica "uklanja sve simptome gripe!".
"Bit ću naporan", odgovorio sam joj, "al zanime me koja je zapravo definicija simptoma?"
"Kako to mislite?", rekla je.
"Pa zanima me zapravo, je li simptom zaista samo indikator bolesti, ili je zapravo on i njezin korijen ponekad"?
"Gledajte, simptomi su vam samo pokazatelji po kojima se bolest prepoznaje, rijetko je zaista da oni budu i sam korijen problema!".
Uz prikladnu zahvalu za objašnjenje, i nekoliko paketa maramica, prevrtao sam ponosno svoj Coldrex u ruci...
Onako narančast i malen, 'ko bi rekao da će me sjetiti na na sve naše opijate i ovisnosti, na sve naše surogate kojima obično pokušavamo začepiti duboke rupe u duši. Sjetio sam se odmah svoje drage susjede iz studentskog doma kako je sužavala minice i zatezala grudnjake, i treptala predebelo namazanim trepavicama ne bi li nekako našla dečka. Zapravo, nije joj on ni trebao dok bi kroz parkić prošetala svoje obline, a redovi studenata samo bi zastali usred riječi i otpratili je pogledom k'o dobro uvježbana eskadrila. U takvim joj situacijama ništa i nitko nije bio potreban. Kraj ega koji bi odjednom buknuo u grudima, nije bilo ni mjesta za nekog više. Samo bi uz prigušeni smiješak nezainteresirano zabacila kosu i nestala za uglom..
Takva je šetnja za nju bila jača od ovog mojeg Codrexa - taj se pije svako malo, a nju bi takva šetnja znala držati do večeri.. do kreveta.
Tada, bez šminke i publike, s izbljedjelim sjećanjima, sjećala bi se da je i dalje sama... A samoća je najgora kad je bez televizora - tada je prati usamljenost. I sve one misli koje bude staru dobru potrebu da budeš voljen per se, potrebu za pripadanjem, potrebu da nekom budeš važan...
I sjećao sam se ja, licemjer po pedigreu, da moje pomno odabrane cipele, i skupa roba, i vrhunski bicikl nemaju nikakve veze s tim. Nisam ja poput onih što puše da bi ušutkali duge trenutke tišine, ni onih što se opijaju da simuliraju sreću... Čak ni skup auto ne vozim da mi kompenzira nedostatak muževnosti...
Ustvari, i s tom susjedom sam vjerojatno u krivu... to je samo rezultat trenda i mode.
Otvorio sam kutiju i progutao tabletu.
"E to se traži, sad neću ni znati da sam bolestan!"

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv